Ne vidim. Ne čujem. Ne govorim. Zašto korupcija voli tri mudra majmuna

Korupciji nije potrebna podrška većine. Dovoljno joj je da dovoljno ljudi prestane gledati, slušati i vjerovati da vrijedi govoriti.

Tri mudra majmuna stoljećima simboliziraju poznatu poruku:

Ne vidi zlo. Ne čuj zlo. Ne govori zlo.

U izvornom značenju riječ je o osobnoj mudrosti, izbjegavanju loših djela i odbijanju sudjelovanja u onome što je pogrešno. No kada se ista poruka preseli u društvo koje se bori s korupcijom, dobiva sasvim drugo značenje. Jer korupcija upravo računa na to da ćemo prestati gledati.

Da nećemo čuti upozorenja. Da ćemo šutjeti.

Ne zato što odobravamo nepravilnosti. Nego zato što mislimo da ih ne možemo promijeniti. U tome je možda jedna od najvećih snaga korupcije. Ona ne opstaje samo zbog onih koji je čine. Prostor joj stvaraju i okolnosti u kojima ljudi prestanu vjerovati da vrijedi postavljati pitanja, tražiti odgovore ili upozoravati na ono što nije u redu.

 

Korupcija ne treba podršku većine

Jedna od najvećih zabluda jest da korupcija opstaje zato što je većina ljudi prihvaća ili podržava. Ne opstaje.

Većina građana želi pošten sustav, odgovorne institucije i jednaka pravila za sve. Želi javne usluge koje funkcioniraju i javni novac kojim se upravlja odgovorno. Ali korupciji nije potrebna podrška većine. Dovoljno joj je da dovoljno ljudi odustane. Kada se ne postavljaju pitanja, nepravilnosti lakše prolaze nezapaženo. Kada se ne traži odgovornost, ona postupno slabi. Kada svi misle da će reagirati netko drugi, na kraju se može dogoditi da ne reagira nitko.

Tako korupcija prestaje izgledati kao iznimka.Postaje dio svakodnevice.

 

Prvi majmun: „Ne vidim”

Ne vidjeti nije uvijek doslovno. Ponekad znači odlučiti da ne želimo znati.

Ne želimo čitati.

Ne želimo pratiti.

Ne želimo postavljati neugodna pitanja.

Lakše je pomisliti da se korupcija događa negdje drugdje. U nekoj drugoj instituciji, drugom gradu ili na nekoj razini vlasti koja nema veze s našim svakodnevnim životom. No korupcija rijetko ostaje „negdje drugdje”. Njezine posljedice s vremenom postaju vrlo konkretne.

Skuplji projekti.

Lošije javne usluge.

Sporiji razvoj.

Manje novca za ono što je građanima potrebno. I sve manje povjerenja u institucije. Zato vidjeti ne znači unaprijed sumnjati u sve.

Znači biti zainteresiran.

Tražiti informacije.

Postavljati pitanja.

I očekivati da odluke koje se donose u javnom interesu budu dovoljno transparentne da ih građani mogu razumjeti.

 

Drugi majmun: „Ne čujem”

U svakom društvu postoje ljudi koji upozoravaju na nepravilnosti.

Novinari.

Prijavitelji nepravilnosti.

Organizacije civilnog društva.

Stručnjaci.

Građani.

Ali upozorenje nema puni učinak ako ga nitko ne želi čuti.

Problem nije samo u tome što se informacije ponekad skrivaju ili teško dolaze do javnosti. Problem nastaje i kada ih javnost prestane slušati. Nakon godina afera, istraga, optužbi i slučajeva bez jasnog završetka može se pojaviti umor. Svaka nova priča počinje zvučati kao prethodna. Svako novo upozorenje izaziva sve manje reakcije. Tada se događa nešto opasno.

Nepravilnosti više ne iznenađuju. Postaju očekivane.

A ono što postane očekivano društvo s vremenom može početi doživljavati kao normalno. Zato je važno čuti one koji upozoravaju.

Ne zato što je svaka sumnja dokaz krivnje.

Nego zato što društvo koje prestane slušati pitanja postupno prestaje tražiti odgovore.

 

Treći majmun: „Ne govorim”

Možda je upravo ovo najsloženiji dio priče. Ljudi često šute iz razumljivih razloga.

Zbog straha.

Zbog mogućih posljedica na radnom mjestu.

Zbog osjećaja da neće ništa promijeniti.

Zbog nepovjerenja u institucije.

Ili jednostavno zbog umora.

Zato šutnju ne treba olako tumačiti kao ravnodušnost ili odobravanje. Nitko ne želi postati „problematičan”. Nitko ne želi riskirati sigurnost zbog sustava za koji nije siguran da će ga zaštititi.

Upravo zato odgovornost ne može biti samo na pojedincu. Institucije moraju pokazati da prijavljivanje nepravilnosti ima smisla, da se prijave ozbiljno razmatraju i da oni koji govore neće zbog toga snositi posljedice. Jer svaka prešućena nepravilnost ostavlja prostor da se isti obrazac ponovi.

A društvo dugoročno plaća cijenu sustava u kojem je šutnja sigurnija od govorenja.

 

Korupcija najviše voli kada postane normalna

Korupcija nije najjača samo kada je dobro skrivena. Možda je još snažnija kada postane očekivana.

Kada ljudi počnu govoriti:

„Tako je oduvijek.”

„Ništa se ne može promijeniti.”

„Svi su isti.”

U tom trenutku korupcija dobiva nešto važnije od podrške. Dobiva prostor bez otpora. Jer kada građani izgube vjeru da postoji alternativa, nepravilnosti se sve lakše prihvaćaju kao neizbježan dio sustava. Ravnodušnost tada postaje saveznik korupcije.

Ne zato što ljudi žele korupciju.

Nego zato što više ne vjeruju da je promjena moguća.

 

Borba protiv korupcije počinje drukčije nego što mislimo

Borba protiv korupcije često se povezuje s velikim istragama, sudskim postupcima i naslovnicama. Sve je to važno. Ali borba protiv korupcije počinje mnogo ranije.

Počinje pitanjem.

Počinje interesom građana.

Počinje dostupnom informacijom.

Počinje zahtjevom za transparentnošću.

Počinje spremnošću da se nepravilnosti ne prihvate kao nešto normalno.

Nitko sam ne može promijeniti sustav. Zato se od pojedinca ne može očekivati da sam nosi teret borbe protiv korupcije.

Ali institucije, mediji, organizacije civilnog društva i građani zajedno stvaraju okruženje u kojem je nepravilnosti teže sakriti, a odgovornost teže izbjeći.

 

Tri majmuna kao upozorenje

Tri mudra majmuna nekada su predstavljala životnu mudrost. U kontekstu korupcije mogu predstavljati upozorenje.

Ne vidjeti.

Ne čuti.

Ne govoriti.

To nisu samo osobni izbori. To su okolnosti u kojima korupcija najlakše opstaje. Jer korupcija ne računa na to da će je svi podržavati.

Računa na to da će dovoljno ljudi prestati postavljati pitanja. Zato odgovor nije u optuživanju građana koji šute. Odgovor je u stvaranju društva u kojem ljudi imaju razlog gledati, mogućnost čuti i povjerenje da vrijedi govoriti.

Društva u kojem transparentnost nije iznimka.

U kojem se upozorenja ne ignoriraju.

I u kojem prijavljivanje nepravilnosti ne znači osobni rizik.

Jer prostor za korupciju počinje se smanjivati upravo onda kada odlučimo učiniti suprotno.

Pogledati.

Čuti.

I progovoriti.