Kad nitko nije odgovoran: kako se odgovornost izgubi između institucija?

Otpad bez granica. Odgovornost s granicama.

Otpad je otkriven. Istrage su pokrenute. Institucije objašnjavaju svoje nadležnosti. A jedno pitanje ostaje bez jasnog odgovora: kako je moguće da se nezakonito odlaganje velikih količina otpada odvija godinama, a sustav to ne spriječi ili ne otkrije na vrijeme?

Tko je trebao nadzirati? Tko je morao reagirati? I tko preuzima odgovornost kada zakaže više dijelova sustava?

Slučaj Gospića otvorio je upravo ta pitanja. Najnovije proširenje USKOK-ove istrage, koje obuhvaća i nezakonito odlaganje otpada na području Senja i Benkovca, pokazuje koliko je važno promatrati problem izvan granica pojedinačnog slučaja.

Prema priopćenju USKOK-a od 10. listopada 2026., postoji osnovana sumnja na nezakonito odlaganje ukupno više od 9.300 tona otpada na te dvije lokacije. Istraga obuhvaća i sumnje na krivotvorenje dokumentacije te unošenje neistinitih podataka o kretanju i odredištu otpada.

Kaznenu odgovornost tek treba utvrditi. No već sama priroda tih sumnji otvara ozbiljno pitanje učinkovitosti kontrole.

Ako dokumentacija pokazuje jedno, a otpad završava na sasvim drugom mjestu, koliko je pouzdan sustav koji bi trebao nadzirati njegovo kretanje?

Kada svi imaju nadležnost, a odgovornost se gubi

Hrvatska ima zakone, inspekcijske službe, nadležna ministarstva, županijska tijela i lokalnu samoupravu. Svaka institucija ima određene ovlasti i obveze.

Podjela nadležnosti sama po sebi nije problem. Problem nastaje kada institucije djeluju odvojeno, informacije se ne povezuju, a nitko ne prepoznaje ili pravodobno ne zaustavlja nepravilnosti.

U kolovozu 2026. i samo je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije javno otvorilo pitanje kako opsežne promjene prostora na lokaciji u Gospiću između 2020. i 2024. godine nisu ranije uočila nadležna tijela.

To je pitanje koje zaslužuje odgovor.

Jer ako su promjene bile vidljive, a nadležna tijela imala ovlasti za postupanje, potrebno je utvrditi što se događalo s nadzorom, informacijama i eventualnim upozorenjima.

Odgovornost ne može prestati ondje gdje završava nadležnost pojedine institucije.

Postupanje nije isto što i rješenje

Građani koji prijavljuju nepravilnosti često se suočavaju sa složenim administrativnim postupcima. Prijave se zaprimaju, provjeravaju, prosljeđuju, pokreću se nadzori i donose rješenja.

Ali što se događa nakon toga?

Je li nezakonito postupanje zaustavljeno? Jesu li naložene mjere provedene? Je li onečišćenje uklonjeno? Je li spriječeno ponavljanje?

Pokrenuti postupak nije isto što i riješiti problem.

Upravo se tu pokazuje razlika između formalnog izvršavanja nadležnosti i stvarne institucionalne odgovornosti.

Sustav koji evidentira nepravilnost, ali ne osigurava učinkovito postupanje, ne pruža dovoljnu zaštitu javnog interesa.

Posebno zabrinjava mogućnost da se nepravilnosti ne prepoznaju na vrijeme, nego tek nakon što njihove posljedice postanu ozbiljne i sanacija zahtjevna.

Tada se više ne govori samo o odgovornosti počinitelja, nego i o učinkovitosti mehanizama koji su trebali djelovati preventivno.

Kaznena odgovornost nije jedina odgovornost

Kada se otkriju slučajevi nezakonitog odlaganja otpada, javnost opravdano očekuje istrage, utvrđivanje činjenica i odgovarajuće sankcije.

No kaznena odgovornost pojedinaca ne smije biti jedini odgovor.

Potrebno je utvrditi i jesu li institucije pravodobno i učinkovito izvršavale svoje zakonske obveze, jesu li nadzori bili odgovarajući te jesu li postojali propusti u razmjeni informacija i koordinaciji.

To ne znači unaprijed pripisivati krivnju bilo kojoj instituciji ili osobi.

To znači zahtijevati odgovornost za funkcioniranje sustava.

Nije dovoljno utvrditi tko je nezakonito odložio otpad. Moramo znati i zašto sustav nije spriječio ili ranije otkrio takvo postupanje.

Odgovornost mora imati ime, rok i rezultat

Na otkrivenim lokacijama nužno je osigurati zakonitu i stručnu sanaciju. Ondje gdje su postupci već pokrenuti ili se radovi provode, javnost mora imati mogućnost pratiti njihov napredak.

Građani imaju pravo znati tko je zadužen za pojedinu mjeru, koji su rokovi njezine provedbe i kakvi su stvarni rezultati.

Transparentnost ne završava objavom da je postupak pokrenut. Ona podrazumijeva dostupne, razumljive i provjerljive informacije o njegovu ishodu.

Slučajevi nezakonitog odlaganja otpada zato nisu samo pitanje zaštite okoliša. Oni su i test odgovornosti institucija, učinkovitosti nadzora i povjerenja građana u sustav.

Kada nadzor zakaže, posljedice ne ostaju unutar administrativnih granica. Ostaju u okolišu, lokalnim zajednicama i troškovima koje društvo naposljetku snosi.

Zato pravo pitanje nije samo tko je odgovoran za nastalu štetu, nego i tko je bio odgovoran spriječiti je.

Jer odgovornost se ne smije izgubiti između institucija, dopisa i nadležnosti.

Otpad ne poznaje administrativne granice. Ne smije ih poznavati ni odgovornost