Sukob interesa nije korupcija. Ali može biti njezino predvorje

Problem ne počinje tek kada netko primi mito. Počinje kada više nije jasno služi li javna funkcija javnom ili privatnom interesu.

Korupciju često zamišljamo u njezinu najvidljivijem obliku.

Novac u kuverti.

Namješten natječaj.

Usluga za protuuslugu.

Pogodovanje nekome tko je blizak vlasti.

Ali problem vrlo često počinje puno ranije.

Počinje u trenutku kada se privatni interes približi javnoj odluci.

Kada osoba na javnoj funkciji odlučuje o pitanju koje može koristiti njoj, članu njezine obitelji, poslovnom partneru, bivšem poslodavcu ili nekoj drugoj povezanoj osobi.

To još uvijek ne znači da je počinjena korupcija.

Ali znači da postoji nešto što demokratske institucije moraju shvatiti ozbiljno:

sukob interesa.

Jer javnost ne mora čekati da nastane šteta kako bi tražila da odluke budu nepristrane.

Sukob interesa nije isto što i korupcija

Ovu razliku važno je razumjeti.

Sukob interesa sam po sebi nije dokaz da je netko primio mito, zloupotrijebio položaj ili nekome nezakonito pogodovao.

On opisuje situaciju u kojoj se privatni interes osobe na javnoj funkciji susreće s njezinom obvezom da djeluje u javnom interesu.

Hrvatski Zakon o sprječavanju sukoba interesa razlikuje potencijalni sukob interesa, kada privatni interes može utjecati na nepristranost, i stvarni sukob interesa, kada je već utjecao ili se osnovano može smatrati da je utjecao na obavljanje javne dužnosti. Temeljno pravilo pritom je jednostavno: privatni interes ne smije biti stavljen ispred javnoga.

Upravo zato je sukob interesa prije svega pitanje prevencije.

Ne čekamo da netko donese spornu odluku.

Pokušavamo spriječiti da osoba uopće dođe u situaciju u kojoj mora birati između javnog interesa i vlastite koristi.

Jer kada takve granice nisu jasne, prostor za zloupotrebu postaje veći.

Nije dovoljno reći: „Ja mogu biti objektivan.”

Svatko za sebe može vjerovati da će donijeti poštenu odluku.

Ali sustav integriteta ne može počivati samo na osobnoj procjeni.

Zamislimo jednostavnu situaciju.

Javni dužnosnik sudjeluje u odluci koja može koristiti poduzeću člana njegove obitelji.

Možda nije izvršio nikakav pritisak.

Možda nije dobio ništa zauzvrat.

Možda iskreno smatra da može odlučivati nepristrano.

Ali pitanje nije samo: Je li odluka bila poštena?

Pitanje je i: Može li javnost razumno vjerovati da je bila poštena?

Zakon zato privatni interes ne svodi samo na neposrednu financijsku korist samog dužnosnika. Povezane osobe uključuju članove obitelji, ali i druge osobe koje se prema okolnostima opravdano mogu smatrati interesno povezanima s obveznikom, dok privatni interes obuhvaća i imovinsku i neimovinsku korist obveznika i povezanih osoba.

To je važno.

Jer integritet nije samo pitanje toga jesmo li nešto učinili pogrešno.

To je i pitanje toga jesmo li postavili sustav u kojem postoji što manje razloga sumnjati da privatni odnosi utječu na javne odluke.

Kada treba ustati od stola

Najjednostavniji način upravljanja određenim sukobima interesa ponekad je i najvažniji:ne sudjelovati u odluci.

Ako se pojavi potencijalni sukob interesa, obveznik ga mora deklarirati i razriješiti tako da zaštiti javni interes. Zakon predviđa izuzeće iz donošenja odluka, sudjelovanja u odlučivanju i sklapanja ugovora koji utječu na vlastiti poslovni interes, interes povezanih osoba ili poslodavaca kod kojih je osoba radila tijekom dvije godine prije stupanja na dužnost.

To nije priznanje krivnje.

Naprotiv.

Izuzeće je znak da sustav funkcionira.

Problem nije u tome što ljudi imaju obitelj, prijatelje, prethodne poslove, vlasničke interese ili profesionalne veze.

To je normalan dio života.

Problem nastaje kada ti odnosi postanu dio javne odluke, a nitko ih ne prijavi, ne objasni ili se iz odlučivanja ne izuzme.

A što je s dodatnim poslovima?

Upravo je to pitanje ovih dana ponovno došlo u fokus.

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa 8. rujna donijelo je novu Smjernicu o dopuštenim i zabranjenim dodatnim poslovima za obveznike Zakona.

Tema na prvi pogled može izgledati tehnički.

Nije.

Jer osoba koja profesionalno obnaša javnu dužnost istodobno može imati znanje, profesiju, poslovne kontakte i izvore prihoda izvan javne funkcije.

Gdje završava njezin profesionalni život, a gdje počinje javna odgovornost?

Prema Zakonu, osobe koje profesionalno obnašaju javnu dužnost ne mogu uz naknadu redovito i stalno obavljati druge poslove bez prethodnog odobrenja Povjerenstva. Zakon istodobno navodi niz aktivnosti za koje takvo prethodno odobrenje nije potrebno, među njima znanstvenu, istraživačku, edukacijsku, sportsku, kulturnu i umjetničku djelatnost te određene prihode od intelektualnog vlasništva i međunarodnih projekata.

Poanta takvih pravila nije zabraniti osobama na javnim funkcijama svaki profesionalni život izvan institucije.

Poanta je odgovoriti na važnije pitanje: može li dodatni posao stvoriti odnos ovisnosti, financijski interes ili obvezu prema nekome tko istodobno ima interes u odlukama koje ta osoba donosi kao javni dužnosnik?

Obitelj nije problem. Skrivanje interesa jest.

Sličan oprez potreban je i kada javne institucije posluju s tvrtkama povezanima s osobama koje obnašaju javne funkcije.

Zakon propisuje ograničenja za poslovne subjekte u kojima obveznik ima najmanje pet posto vlasničkog udjela, a posebno uređuje i situacije u kojima je riječ o poslovnim subjektima članova obitelji. Za određene poslovne odnose postoji obveza pravodobnog obavještavanja Povjerenstva i postupanja prema njegovim uputama.

Opet, sama činjenica da nečiji supružnik, brat, sestra ili druga povezana osoba ima tvrtku nije korupcija.

Ali ako javna funkcija može utjecati na poslovnu korist te tvrtke, tada postoji javni interes da građani znaju kako je odluka donesena i koje su zaštitne mjere poduzete.

Transparentnost tu nije kazna.

Ona je zaštita.

I za građane.

I za instituciju.

I za osobu koja donosi odluku.

Vrata koja se okreću u oba smjera

Sukob interesa ne završava uvijek posljednjim danom mandata.

Postoji i problem poznat kao „revolving door” – rotirajuća vrata između javnog i privatnog sektora.

Netko danas regulira određenu industriju, odlučuje o ugovorima ili nadzire neku tvrtku.

Sutra napusti javnu funkciju.

A prekosutra počne raditi upravo za tvrtku ili sektor o kojem je donedavno odlučivao.

Je li posao dobio zbog stručnosti?

Zbog kontakata?

Zbog informacija kojima je raspolagao?

Ili kao svojevrsnu nagradu za ranije odluke?

To ne možemo automatski pretpostaviti.

Ali upravo zato postoje razdoblja ograničenja. Hrvatski Zakon, primjerice, za određene upravljačke funkcije u pravnim osobama koje su bile u poslovnom odnosu s tijelom u kojem je osoba obnašala dužnost ili nad kojima je obavljala nadzor predviđa ograničenje od 18 mjeseci nakon prestanka dužnosti, uz zakonom propisane iznimke i mogućnost dobivanja suglasnosti Povjerenstva kada iz okolnosti proizlazi da sukob interesa ne postoji.

Jer javna funkcija ne bi smjela postati ulaznica za privatnu korist.

Gdje sukob interesa prelazi granicu

Tu dolazimo do važne razlike.

Sukob interesa je situacija koju treba prepoznati i njome upravljati.

Pogodovanje je već korak dalje: javna ovlast koristi se tako da se nekome omogući korist ili prednost.

A koruptivno ponašanje može uključivati mito, zloupotrebu položaja, trgovanje utjecajem i druga ponašanja koja, ovisno o okolnostima, mogu imati i kaznenopravne posljedice.

Zato nije svaki sukob interesa korupcija.

Ali neprepoznat, neprijavljen ili namjerno ignoriran sukob interesa može stvoriti uvjete u kojima pogodovanje i korupcija postaju lakši.

To je razlog zašto ga ne treba banalizirati.

Rečenica „nije učinio ništa nezakonito“ ne mora uvijek biti kraj rasprave o javnom integritetu.

Ponekad je tek njezin početak.

Integritet počinje prije afere

Najuspješniji antikorupcijski sustav nije onaj koji ima najviše spektakularnih uhićenja.

To je sustav koji što više problema zaustavi prije nego što postanu kazneni predmeti.

Zato postoje imovinske kartice.

Zato se prijavljuju interesi.

Zato postoje pravila o dodatnim poslovima.

Zato se osobe izuzimaju iz odlučivanja.

Zato postoje ograničenja nakon prestanka dužnosti.

I zato postoji institucija kojoj se dužnosnik može obratiti kada nije siguran nalazi li se u sukobu interesa. Zakon izričito propisuje da u slučaju dvojbe obveznik treba odvojiti privatni od javnog interesa i zatražiti mišljenje Povjerenstva.

To nije birokracija radi birokracije.

To je infrastruktura povjerenja.

Javni interes mora biti vidljiv

Građani ne mogu znati što se nalazi u nečijoj glavi kada donosi odluku.

Ali mogu očekivati sustav u kojem su interesi vidljivi, prijavljeni i odvojeni od odlučivanja.

Mogu očekivati da osoba koja se nađe u sukobu interesa to kaže.

Da se izuzme kada treba.

Da dodatni posao ne postane kanal privatnog utjecaja.

Da poslovne veze ne otvaraju privilegirani pristup javnom novcu.

I da odlazak s javne funkcije ne znači automatski prelazak na drugu stranu stola.

Jer javna dužnost nije privatna imovina.

Ona je privremeno povjerenje građana.

A povjerenje se ne čuva samo kažnjavanjem korupcije nakon što se dogodi.

Čuva se stvaranjem sustava u kojem privatni interes nema priliku postati javna odluka.

Izvori za provjeru

• Zakon o sprječavanju sukoba interesa, Narodne novine 143/2021.
• Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa – Smjernica o dopuštenim i zabranjenim dodatnim poslovima, 8. rujna 2026.