Kada otpad postane pitanje odgovornosti

Deseci tisuća tona otpada ne nastaju preko noći. Gospić zato nije samo ekološki problem – nego test nadzora, transparentnosti i odgovornosti institucija.

Postoje stvari koje je teško ne vidjeti.

Deseci tisuća tona otpada teško je previdjeti

Prema najnovijem nalazu vještaka Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izrađenom po nalogu USKOK-a i objavljenom početkom kolovoza zbog velikog interesa javnosti, na istraženom dijelu industrijskog kompleksa u Bilajskoj ulici 50 u Gospiću procijenjeno je oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada. Među pronađenim materijalima nalaze se ostaci obrade električne i elektroničke opreme, plastika, građevinski i mineralni materijali te dijelovi medicinskog otpada.

Važno je pritom biti precizan: nije utvrđeno da je svih 37.000 tona opasan otpad. Međutim, reprezentativni uzorci zakopanog otpada pokazali su opasno svojstvo HP14 – ekotoksičnost, dok su tzv. crne hrpe klasificirane kao opasan otpad. Vještačenjem su utvrđene i izrazito povišene koncentracije pojedinih metala u tlu te degradacija i nepovratno uništenje staništa na dijelu lokacije.

To više nije samo priča o otpadu.

To je priča o odgovornosti.

O nadzoru.

O informacijama.

O javnom novcu.

I o pitanju koje se nameće samo od sebe: Kako desetci tisuća tona otpada mogu proći kroz transport, dokumentaciju, skladištenje i odlaganje prije nego što sustav uspije zaustaviti problem?

 

Nije nestao. Samo je premješten

Otpad ne nestaje zato što ga zakopamo.

Problem ne nestaje zato što ga prekrijemo zemljom.

A odgovornost ne nestaje zato što vrijeme prolazi.

USKOK je još u veljači 2025. pokrenuo istragu protiv deset osoba i četiri pravne osobe zbog sumnje na više kaznenih djela povezanih s postupanjem s otpadom na području Varaždina, Gospića i Benkovca. Prema navodima USKOK-a, istražitelji sumnjaju da je dio otpada u Gospiću odlagan u količinama većima od dopuštenih, da se plastični i medicinski otpad odbacivao na neuvjetne otvorene površine te da je za prikrivanje stvarnog tijeka otpada pribavljana i sastavljana lažna dokumentacija o nabavi, prijevozu i obradi otpada.

To su sumnje koje tek trebaju biti dokazane u odgovarajućem postupku i odgovornost pojedinaca ne smije se prejudicirati.

Ali antikorupcijska perspektiva ne počinje presudom.

Ona počinje pitanjima.

Jesu li kontrole funkcionirale?

Jesu li dostupni podaci mogli ranije pokazati da nešto nije u redu?

Tko je imao ovlast nadzirati lokaciju?

Kada su se pojavili prvi znakovi problema i kako se na njih reagiralo?

I možda najvažnije: je li sustav bio postavljen tako da problem spriječi – ili samo da ga sanira kada postane prevelik da bi se mogao ignorirati?

 

Deseci tisuća tona otpada ne nastaju preko noći

Upravo je pitanje nadzora možda najvažnije pitanje cijelog slučaja.

Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije u svojoj je kronologiji postupanja od 10. kolovoza navelo da Ministarstvo i Fond nisu tijela koja su izdavala dozvole za predmetnu lokaciju niti provodila neposredni inspekcijski nadzor.

Ali u istom priopćenju Ministarstvo navodi da se opravdano otvorilo pitanje kako opsežne promjene prostora između 2020., odnosno i ranije, i 2024. godine – na lokaciji uz državnu cestu D50 – nisu ranije uočila nadležna tijela koja su imala ovlasti i mogućnost postupanja na terenu.

To je pitanje koje ne bi smjelo nestati nakon sanacije.

Jer takva količina otpada nije administrativna pogreška.

Takva količina zahtijeva prijevoz.

Kamione.

Dokumentaciju.

Prostor.

Vrijeme.

Ljude.

I zato slučaj Gospić ne bi smio završiti samo pitanjem tko je otpad dovezao i odložio.

Treba odgovoriti i na pitanje kako je sustav nadzora funkcionirao dok se sve to događalo.

 

Ono što je zakopano ipak putuje

Dopuna vještačenja objavljena u kolovozu otvorila je još jedno ozbiljno pitanje.

Podzemne vode.

U uzvodnom referentnom piezometru PFAS spojevi nisu utvrđeni iznad granice kvantifikacije, dok su pronađeni u oba nizvodna piezometra. U jednom je izmjerena ukupna koncentracija PFAS-a od 200,5 nanograma po litri. Vještaci su zaključili da prostorna raspodjela odgovara smjeru podzemnog toka te potvrđuje lokalni utjecaj odloženog otpada na kvalitetu podzemnih voda.

To ne znači da je javni vodoopskrbni sustav Gospića onečišćen.

Naprotiv, rezultati izvanrednog uzorkovanja koje je Hrvatski zavod za javno zdravstvo proveo 11. kolovoza pokazuju da su sva tri uzorka sirove vode i sva tri uzorka vode na mjestu korištenja bila sukladna propisanim vrijednostima, a koncentracije analiziranih PFAS spojeva bile su ispod granice kvantifikacije. Dodatne analize još su u tijeku.

Upravo takva razlika pokazuje zašto je pravodobno, potpuno i razumljivo informiranje javnosti ključno.

Građani ne trebaju ni umanjivanje problema ni stvaranje panike.

Trebaju činjenice.

 

Privatna korist, javni trošak?

A onda dolazimo do novca.

Prvi postupak javne nabave za sanaciju rasutog otpada uz silos završio je bez ijedne ponude. Nakon dodatnog istraživanja tržišta procijenjena vrijednost te faze povećana je s 2,1 milijun na 4,72 milijuna eura bez PDV-a. Za uklanjanje dodatnih približno 650 tona neopasnog otpada u „big bag“ vrećama predviđen je zaseban postupak procijenjene vrijednosti 400.000 eura bez PDV-a.

A to još nije cijeli problem.

Sanacija zakopanog dijela otpada zaseban je i tehnološki znatno zahtjevniji postupak za koji se tek razrađuju modeli konačnog zbrinjavanja. Točan konačni trošak stoga još nije poznat.

Država je u međuvremenu osigurala pravni temelj za financiranje sanacije putem Fonda, uz mehanizme kojima bi se trošak trebao potraživati od odgovornog onečišćivača.

Ali dok se odgovornost utvrđuje, jedno ostaje jasno: sanacija se danas financira javnim novcem.

Netko mora ukloniti otpad.

Netko mora provoditi analize.

Netko mora pratiti podzemne vode.

Netko mora osigurati lokaciju.

Netko mora platiti konačno zbrinjavanje.

Zato načelo „onečišćivač plaća“ ne smije ostati samo dobra formulacija u zakonu.

Javnost ima pravo znati koliko će sanacija ukupno koštati, iz kojih se sredstava plaća i hoće li država taj novac uspjeti naplatiti od onih čija se odgovornost utvrdi.

Jer inače dobivamo model koji je duboko nepravedan: korist može ostati privatna, a posljedice postati javne.

 

Kad građani moraju tražiti informacije

U ovoj priči postoji i druga strana.

Građani Gospića.

Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ mjesecima je tražila informacije o otpadu, analizama i rokovima sanacije. Dana 27. lipnja održan je i prosvjedni „Hodaj za Liku“, kojim su građani, uz pitanje planirane tvornice derivata litija, ponovno otvorili pitanje ilegalno odloženog otpada i tražili konkretnije odgovore institucija.

Krajem srpnja predstavnici Vlade, Ministarstva, Fonda i drugih institucija sastali su se s inicijativom. Nakon sastanka Fond je objavio analize zakopanog otpada kojima je raspolagao, a USKOK je 6. kolovoza, pozivajući se na opravdani interes javnosti, objavio opsežan nalaz i dopunu vještačenja Geotehničkog fakulteta.

To je korak prema većoj transparentnosti.

Ali istodobno otvara jednostavno pitanje: zašto građani do informacija od očitog javnog interesa često dolaze tek nakon mjeseci zahtjeva, pritiska i javnog propitivanja?

demokracija ne prestaje na vratima institucija.

Građani nisu samo oni koji će posredno financirati rješavanje problema.

Oni imaju pravo znati:

što je pronađeno,

što je analizirano,

što je sigurno, a što nije,

koliko će sanacija trajati,

koliko će koštati,

tko je bio nadležan za nadzor

i kako će se spriječiti da se isto ponovno dogodi.

 

Korupcija nije samo kuverta

Kada govorimo o korupciji, često zamišljamo novac koji prelazi iz ruke u ruku.

Ali integritet javnog sustava testira se mnogo ranije.

Testira se tamo gdje se izdaju dozvole.

Gdje se kontrolira njihovo poštovanje.

Gdje se provjerava dokumentacija.

Gdje inspekcija treba reagirati.

Gdje se informacije moraju evidentirati i povezivati.

Gdje institucije moraju međusobno komunicirati.

I gdje netko mora preuzeti odgovornost kada se pokaže da sustav nije spriječio nastanak goleme štete.

To ne znači unaprijed tvrditi da je u ovom slučaju dokazana korupcija ili pogodovanje. O tome odlučuju nadležna tijela na temelju dokaza.

Ali znači inzistirati na odgovoru na pitanje je li sustav kontrole bio dovoljno snažan, neovisan i učinkovit.

Jer upravo tamo gdje je nadzor slab, informacije fragmentirane, a odgovornost nejasna nastaje prostor u kojem zloupotrebe mogu trajati puno dulje nego što bi smjele.

 

Transparentnost nije dodatak sanaciji

Sanirati otpad je nužno.

Ali nije dovoljno.

Sanacija koja građanima ne daje jasne informacije neće vratiti povjerenje.

Kao što ga neće vratiti ni tehničko uklanjanje otpada bez odgovora na pitanje kako je do svega ovoga uopće moglo doći.

Zato transparentnost u Gospiću ne znači samo objaviti dokument kada ga javnost dovoljno glasno zatraži.

Ona znači sustavno i pravodobno objavljivati:

rezultate analiza,

status sanacije,

rokove,

troškove,

postupke javne nabave,

nadležnosti institucija

i način na koji će se utvrditi i naplatiti odgovornost za nastalu štetu.

Jer javni interes ne počinje tek onda kada slučaj postane naslovnica.

 

Ne smijemo samo sanirati posljedice

Gospić danas treba sanaciju.

Ali Hrvatska iz Gospića treba izvući nešto više.

Treba utvrditi gdje je sustav zakazao.

Treba ojačati kontrolu tokova otpada.

Treba omogućiti bolju razmjenu podataka među institucijama.

Treba jasno definirati odgovornost za nadzor.

Treba osigurati da trošak nezakonitog postupanja ne ostane trajno na građanima.

I treba omogućiti javnosti da do relevantnih informacija dolazi prije, a ne tek nakon što problem dosegne desetke tisuća tona.

Jer najbolja sanacija nije ona koja uspješno ukloni desetke tisuća tona otpada.

Najbolji sustav je onaj koji ne dopušta da takva količina otpada uopće završi ondje gdje nije smjela biti.

 

Ono što je zakopano nije nestalo

Gospić nije samo priča o otpadu.

To je upozorenje o tome koliko daleko mogu dosegnuti posljedice kada nadzor zakaže, informacije ne putuju dovoljno brzo, a odgovornost se počne tražiti tek nakon nastanka štete.

Kaznenu odgovornost utvrdit će nadležna tijela.

Ali pitanje funkcioniranja sustava pripada svima nama.

Tko je znao?

Tko je trebao znati?

Tko je trebao kontrolirati?

Zašto problem nije zaustavljen ranije?

Tko će platiti nastalu štetu?

I najvažnije:

što ćemo promijeniti da se isto više ne može ponoviti?

Jer građani koji postavljaju ta pitanja nisu problem sustava.

Oni su njegova kontrola.

A otpad koji je zakopan može se ukloniti.

Povjerenje koje je zakopano puno je teže vratiti.