Zviždač u Hrvatskoj: hrabrost koja se ne prašta

U teoriji, zviždači su zaštićeni.
U praksi, u Hrvatskoj, često su – sami.

Zakoni postoje. Procedure postoje. Institucije postoje.
Ali iskustva brojnih zviždača pokazuju nešto drugo: prijaviti nepravilnost i dalje znači riskirati posao, egzistenciju, zdravlje i društveni položaj. Znači postati „problem“, umjesto da se problem rješava.

Zato se moramo zapitati:
kakvu poruku šalje društvo u kojem je isplativije šutjeti nego govoriti istinu?

Zaštita na papiru, nesigurnost u stvarnosti

Hrvatska ima zakonski okvir za zaštitu prijavitelja nepravilnosti, usklađen s europskim standardima. No zakon sam po sebi nije dovoljan ako se ne provodi dosljedno, brzo i u korist onih koje bi trebao štititi.

U praksi, zviždači se suočavaju s:
– dugotrajnim i iscrpljujućim postupcima
– formalnim preprekama koje ih mogu lišiti statusa i zaštite
– nedostatkom pravne, financijske i psihološke podrške
– odmazdom koja se rijetko jasno sankcionira

Za mnoge, prijava nepravilnosti ne znači kraj problema, nego njegov početak.

Stigma koja ne nestaje

Osim institucionalnih prepreka, postoji i ona tiša, ali jednako snažna prepreka – društvena stigma.

Zviždače se često doživljava kao „problematične“, „nelojalne“, „one koji talasaju“. Umjesto da budu prepoznati kao ljudi koji štite javni interes, oni postaju nevidljivi. Teško zapošljivi. Izolirani. Egzistencijalno ugroženi.

Takva poruka ne obeshrabruje samo one koji su već prijavili nepravilnosti.
Ona obeshrabruje sve buduće zviždače.

Strah je stvaran – i zato sustav mora biti jači

Važno je reći jasno: strah zviždača nije iracionalan.
On je rezultat iskustava, primjera i dugogodišnje prakse u kojoj se odgovornost često prebacuje na pojedinca, umjesto da se rješava uzrok problema.

Ako želimo društvo u kojem se nepravilnosti prijavljuju, sustav mora preuzeti veći dio tereta.
To znači:
– stvarnu, a ne deklarativnu zaštitu
– brze i učinkovite mehanizme reakcije
– jasne sankcije za odmazdu
– dostupnu pravnu i psihološku podršku
– javno priznanje uloge zviždača

Bez zviždača nema borbe protiv korupcije

Borba protiv korupcije ne može se voditi bez onih koji se prvi usude govoriti. Zviždači nisu prijetnja sustavu. Oni su njegov korektiv.

Društvo koje ignorira ili kažnjava zviždače šalje jasnu poruku: šutnja je sigurnija od istine.
A takvo društvo dugoročno gubi povjerenje, integritet i vjeru u pravednost.

Vrijeme je da promijenimo odnos

Zviždači ne trebaju herojski status.
Trebaju sigurnost, podršku i poštovanje.

Ako želimo manje korupcije, moramo stvoriti uvjete u kojima prijavljivanje nepravilnosti nije čin ludosti, nego čin građanske odgovornosti.

Jer bez ljudi koji se usude reći istinu – korupcija ostaje nevidljiva.
A nevidljiva korupcija najduže traje.